Moj internet dnevnik
Luka Nižetić - Službeni blog
Video
Odkad ljubim te
Odkad ljubim te
Život curi
Život curi
Ti si meni sve
Ti si meni sve
Na tren i zauvijek
Za loše vijesti nemamo...
Na tren i zauvijek
Di si ti Mare
Na tren i zauvijek
Na tren i zauvijek
Ako uzmeš ljubav vrati
Ako uzmeš ljubav, vrati
Zapleši samnom
Zapleši samnom
U mislima
U mislima
Samo mi reci da
Samo mi reci da
Pusti me u san
Pusti me u san
More
More
Prava ljubav
Prava ljubav
Ponekad poželim
Ponekad poželim
Proljeće
Proljeće
Meni trebaš ti
Meni trebaš ti
 
Live
Pusti me u san Prava ljubav Evo ti ljubav Jovan Jovanke Proljeće Ti si srce moje
MP3
Blog - studeni 2009
ponedjeljak, studeni 16, 2009
Prije nekoliko dana bija san na koncertu Đorđa Balaševića, točnije, na jednom od niza nastupa na kojima uz klavirsku pratnju Aleksandra Dujina predstavlja svoju knjigu “Kalendar mog djetinjstva”.

Prije nekoliko godina gleda san ga u dvorani Gripe, u Splitu. Bilo je fascinatno... Ka i uvik kad je on u pitanju. Red pisama, red pošalica i anegdota iz života, malo cinizma pa opet red pisama... Sve onako nonšalantno i opušteno, s jednom rukom u džepu, baš kako samo on to zna! Inače sam veliki ljubitelj njegova rukopisa i načina na koji nam prenosi svoje pjesme, svoju poeziju, svoja razmišljanja o životu, jednostavnost… Nekad tužno, a opet veselo, nekad zavodljivo, a opet hladno i odmjereno, nekad lako, a opet teško i bolno… Jednostavno savršeno! Moji su favoriti ipak tužnijeg karaktera ka “Naposletku” ili “D-mol”. Hm.. Ipak, kad malo bolje razmislim, obožavan isto tako i “Namčora” (Napuklo srce na dve pole. Ljubav je teret pregolem. Bas ni to sto tol'ko volem, ne volem...) i Devojku sa čardaš nogama (Rekoh joj beži, mani se i traži bolje partije, premala je moja tambura da te od kiše sakrije…).

Ovoga je puta to bilo nešto potpuno drugačije. Odsvira je tek nekih desetak, dvanaestak pisama, a ostatak je bija po starom dobrom običaju duhovit, razigran i poučan monolog u kojem je ispreplita događaje iz djetinjstva na njemu svojstven, originalan  način. Pomislili bi - šta ima toliko za pričat i koliko to uopće mora bit zanimljivo i intrigantno da sidiš četiri ipo sata prikovan za mekanu stolicu kazališta Kerempuh i to bez “piškit” i “smočit usta “ pauze… a i kad dođe taj neki trenutak kada bi vam po svim pravilima i zakonima koncentracije i tolerancije trebalo biti dosadno ili bi se bar treba dogodit neki “zijev moment”, on nabaci novu anegdotu i to smješniju od svih prethodih ili zapiva “Čaletovu pesmu” ..i tako bi moga u nedogled. Jednostavno u tom momentu vrime stane i riči postaju ono najvažnije… briljantno!

Ima san osjećaj, vjerojatno ka i svi ostali u publici, da se nalazin u njegovom dnevnom boravku i da mi priča priču svoga djetinjstva na najzanimljiviji mogući način, priljubljen uz kamin ispijajući topli kakao. Možda vam je poznata situacija - kada imate nekoga u društvu ko priča toliko dobro i koji interpretira priču na neki svoj osebujan način da ga poželite slušati zauvijek; ili bar dok vam vjeđe same ne padnu i za sobom povuku glavu u smjeru gravitacije.. Eee, pa upravo je tako meni bilo u Kerempuhu….al’ bez gravitacije…

Joooj da je imat doma jednog barba Balaševića i da me svaku večer uspavljuje svojim “pričama iz davnina”. Uf.. ne bi ima nikakve strahove,  život bi mi izgleda puno jednostavnije,  ljudskije, a za jal i mržnju ne bi ni zna. Postoja bi samo optimizam i sve bi izgledalo tako obično.. zapravo baš onako kako i treba bit..ka kad gledaš suton, a bonaca je... Baš lipo… Zar ne!?

Ovaj put evo jedne vesele!



Budete li imali prilike otić na koncert, nemojte se dvoumit ni sekunde…nećete požalit, virujte mi!!!

Uživajte dragi blogeri!!!
lukanizetic @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 119 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.